Kultni britanski redatelj Terence Davies počasni je gost Motovun Film Festivala i dobitnik nagrade Maverick, koja se od 2008. godine dodjeljuje redateljima koji su u svom stvaralačkom vijeku ostali svoji i posebni te beskompromisno promicali i pomicali granice slobode filmskog izričaja. U tu čast u Motovunu je prikazana retrospektiva njegovih filmova, a publika je mogla pogledati neka od njegovih najvažnijih ostvarenja kao što su filmovi “Udaljeni glasovi, mrtve prirode”, “U smiraj dugog dana”, te njegov posljednji i komercijalno najuspješniji film “Duboko plavo more” iz 2011. godine. Nasmiješen, izuzetno simpatičan, humorističan i vedar, što pomalo iznenađuje s obzirom na teme njegovih filmova.

futuristika_terence-davies-chronicle-of-a-carpet_01

Dobitnik ste ovogodišnjeg Mavericka. Koliko vam nagrade uopće znače?

Uvijek je lijepo kada vam netko da nagradu jer to zaista laska i diže ego. Ono što je čudno jest da ja uopće nisam filmki buntovnik, vodim dosadan i uobičajan život. Meni je ovo prekrasno iznenađenje i počašćen sam što je Motovun odlučio napraviti retrospektivu mojih filmova.

U vašim filmovima mnogo je autobiografskih momenata u kojima otvoreno i direktno prikazujete teške obiteljske odnose. Kako je vaša obitelj reagirala kada je vidjela film ‘Udaljeni glasovi, mrtve prirode’ ili ‘U smiraj dugog dana’?

Reakcije su bile pomiješane. Neki su bili ljutiti i govorili su mi da to nisam smio napraviti. Samo je jedna sestra doista stala uz mene, a braća nisu rekla ništa. Moja je majka komentirala: ‘Rekao je istinu’ i to je najveći kompliment koji sam mogao dobiti. Želio sam reći istinu, naravno ne onim redoslijedom kojim su se stvari dogodile, ali sam pokušao biti iskren prema njihovoj boli i patnji. Moj otac bio je psihotična osoba i moja je obitelj zbog njega mnogo propatila. Nakon što je otac umro, moja je majka napokon počela živjeti.

Imali ste poseban odnos s majkom..

O, da. Ona je bila ljubav mog života. Nikada neću prežaliti njezinu smrt i svaki dan joj govorim koliko je volim i koliko mi nedostaje. Jedna od mojih sestara jako me podsjeća na majku i često se nađem u situaciji da je promatram kako nešto radi i pomislim: ‘Majka je to isto tako radila.’ Tješi me što je imala dobar život nakon očeve smrti. Sljedećih 45 godina bila je sretna i radila je što je željela.

Pitanje religije često se provlači kroz vaše filmove. Odgojeni ste u katoličkom duhu i bili ste vjernik. Izjavili ste kako ste shvatili da je sve laž?

Za mene je to bio strašan period. Sjećam se da sam se molio na koljenima dok ne bi počela krvariti. Učili su me da je svaka sumnja vražje djelo i da se protiv nje treba boriti. I ja sam u to doista vjerovao i borio se sve do 22 godine. Tada sam u jednom trenutku usred mise pomislio: ‘Ovo je potpuna laž.’ Ustao sam i izašao. I naravno da je nastala ogromna praznina koju je popunjavala umjetnost, ali čak i danas ima trenutaka kada se pitam: Zašto smo ovdje? Zašto se borimo? Zašto se ljudi toliko moraju mučiti? Odgovora nema. U nekim sam trenucima razmišljao i o samoubojstvu. Pogrešno je misliti da su ljudi koji se odluče počiniti samoubojstvo kukavice. Za mene su oni hrabri ljudi, ali ja sam uvijek bio kukavica i nikad to ne bih mogao učiniti. Kada sam depresivan, a nekad znam i očajavati, uvijek se vraćam Bruckneru, toj prekrasnoj i uzvišenoj glazbi i pomislim: ‘Da, sada bih mogao umrijeti’.

Nikada niste imali problema s iskrenošću i javno ste govorili da ste homoseksualac. Ali ono što je čudno jesu vaše izjave u kojima kažete da na svoju homoseksualnost gledate kao na kletvu. Zašto?

Kada sam odrastao, postojala je samo jedan oblik seksualnosti – heteroseksualnost. Sve što je bilo izvan toga u mom svijetu bilo je izvan Božje milosti. Sjećam se da sam prvi put u filmu ‘Žrtva’ iz 1960. godine čuo riječ homoseksualac. I kada je jedan od likova izjavio: ‘Ja sam homoseksualac’, sjećam se da sam pomislio: ‘I ja sam’. Bio sam užasno prestrašen i osjećam sam se krivim. Plakao sam i molio Boga da me vrati na pravi put i da budem kao i svi ostali. To se nikada nije dogodilo. Ja mrzim činjenicu da sam homoseksualac, to mi je uništilo život. Većinu života proveo sam u celibatu. Nikada nisam bio fizički privlačna osoba i činilo mi se da nitko nije zainteresiran. Nikada nisam volio taj gay svijet. Za mene je on površan i plitak i sve se svodi na onu američku priču: kako izgledaš. Meni je to strašno. Gdje je tu ljubav, suosjećanje, brižnost, humanost? Taj očaj u kojem sam se našao odveo me na put umjetnosti jer umjetnost sadrži nadu, a meni je nada bila jako potrebna. Stoga sam se posvetio poslu i odlučio da će moj posao biti moj raison d’etre.

(Jutarnji.hr)